Dijete mjeseca...

VOLIM:

-svog duhovnog vodica
-"ovaj svijet"
-"onaj svijet"
-svijet u sebi
-svemir
-svoje frendice i frendove
-noc
-mjesec
-zvijezde
-sunce
-svog cucka Sismisa i papigicu Freyu
-prirodu
-vodu
-drvece
-more
-plaze
-konje
-jahanje
-nocna kupanja
-biti gola
-zivotinje
-biljke
-ljude
-duhovnost
-magiju
-ljubav
-svoja stanja depresije, euforije, ludila i nepostojanja
-cokoladu i slatkise
-biti sama
-kvalitetno drustvo
-krv
-djecu
-tugu
-ogledala
-plakati
-se smijati
-zivot
-smrt
-kisu
-energije (tj.energiju)
-pisati
-pjevati
-crtati
-slikati
-plesati
-slobodu
-citati
-duboke razgovore
-setnje
-napustena mjesta
-groblja
-mazenje
-ljubljenje
-svoju obitelj
-vas
-sebe
-svoj blogic
-fotografirati
-meditirati
-razmisljati
-spavati
-medeka s kojim spavam (da jos uvijek)
-svoju party-dudicu
-svoj piercing na jeziku
-tepati ljudima
-zajebanciju
-avanture
-masirati
-kad mene masiraju
-dobro raspolozenje
-svoje kristale
-sanjati
-zeljeti
-nadati se
-svoju kucu
-svoju sobicu, moje malo kraljevstvo
-spaljene i lude ljude
-izlaske
-stupanje u kontakt s dusama
-sanjariti
-duge kave
-besane noci
-umjetnost
-poeziju
-napadaje inspiracije
-brbljanje
-putovanja
-uciti (ne u skoli)
-biti svoja
-ljude koji su svoji
-srebro
-to sto vecinom nisam na zemlji
-zalaske i izlaske sunca
-mirise
-se igrati
-pomagati
-razveseliti ljude
-lijepe slike i fotografije
-kristale
-zemlju
-vodu


NE VOLIM:

-skolu
-dosadu
-svoju hiperaktivnost
-povrsnost
-dvolicnost
-kad mi se kvari komp ko sad
-osudivanje
-tracanje
-besmislena i suhoparna filozofiranja (koja nemaju nikakvog temelja)
-svadanje
-kada netko radi od muhe slona
-autoritete,pogotovo one koje ne postujem
-to sto grizem nokte
-sebe ponekad
-neuspjeh
-kada me tjeraju da radim ono sto ne volim
-deranje
-ratove
-tramvaje i buseve
-biti u gomili
-to sto sam neodgovorna
-kad me decki zovu malena
-umor
-vidjeti ili osjetiti da je netko tuzan
-odjebavat ljude

INSPIRACIJA



Gledah te netremice,bezivotan...

Suze orosise tuzno lice,lice koje toliko volim.

Kapljice kliznuse iz tamnih ociju,snenih,staklenastih,

preko rumenih obraza na stisnute usne.

Osjetih kako tuga prozima tvoje ranjivo bice,

robi ti srce i oduzima ti snove.

Zagrlih te kako majka grli svoje dijete,

privinuh te na svoje grudi,

osjetih tvoj dah na svom vratu

i rekoh "ljubavi ne daj se..."




Zlacano lisce vene i pocinju prve jesenje kise,

razdire me ceznja,

jer znam da se dobra stara vremena

vratiti nece vise.

Uz sve uspomene.

Kako zaboraviti?

Kako razluciti danas od jucer?

Kad cak i miris svjezeg jutra mirisu nasih dana slici...





Sjetno se prisjecam

graktanja vrana

kroz maglicu sutona,

bojazljivo brojeci

odavno utihnule korake.


Sasvim bezbojno

dopiru mi do usana

zamasi rumenih krila leprira,

dok u tisini pustih oaza

gubim se u nemiru valova.






Zjenico oka moga,

ljubi me tiho,

nemoj da cuju

Zapjevajmo odu mjesecu

posljednji put

Obujmi me cvrsto,

stopimo se s ceznjom,

proslavimo ponocne sate

lucidnih snova

Zjenico oka moga

posljednji put...







Zelje utihnule pruzaju nadu u bolje sutra

nevino se lijepeci za sjene proslosti.

Vec vidim crvene pupoljke zgazene pored puta

i krdo kako juri u nepoznato.

Trazim neumorno srebrno lice,

ovijajuci jos svjeze rane malodusnosti.

Razum izgriza odrastanje

dok svaka rijec pohlepe se ume urezuje.

Shvacam da postojanje nije dar nego nagrada

koju cu jednoga dana zasluziti.








Vilinski sjaj slijepih putnika uzvikuje "zbogom"!

Polako se naziru obrisi tvojih trepavica

u rijeci beznacajnih pogleda.

Ludim, ili ne?

Mozda je i to jedan krabuljni ples nevinih sapata.

Jer sve je tako mirno bez tvojih razigranih vjetrova.







Ovdje, a nigdje...

samo tupi ššš... u pozadini

odjekuje u vakumu zivota.

Tumaram kao luda,

izjedajuci samu sebe.

Toliko je toga prisutno...

Zar ne vidis pruzenu ruku?

Ugasla svijeco, upregni konje,

Zvijezde ce ti pokazati put k Suncu...






Vec opora vecer uranja u bunilo ljudskosti.

Sama u zaboravu publike,

neprepoznatljivo luta putevima straha.

I osuda joj drug je grobnih tisina.

Samo oblacak se nemirno spusta,

oduzimajuci oblik prozorskih stakala.

Nepostojeci cilj nadomak je zagrljaju

u bezvremenskoj golubici vristecih molitvi.





Iznova,opet i opet...

zapuhuju me ljepuskaste grane masline.

On izlazi iz sobe pokunjen,nesvjestan...

Koliko god pokusavala zanijekati,

ovdje smo jedno radi drugog,

skriveni na licu varalice,

noseni istom strujom,

do vijeka...



Papir… Nek´ ostane neispisan, neiskvaren, neoskvrnut rjecju mojom kao i ja od tvojih ociju sto

bludom radaju krila mrtva andela…

Kako se usudujes oduzeti mi posljednje pero njegujuci mi rane oblacima oluja?

Okrecuci se protiv tebe okrenuh se protiv sebe posipajuci po putu prah mlada mjeseca…

No ne zaboravi… Tama mijenja sve, pa cak i mene koja sada proklinjem dan na koji sam se rodila…





Slatki okus izdaje u njedrima mi nosis…

Sepureci se perjem gavrana,

blazen zezlom besmislice,

Ubojica snova…





Dok vjetar nosi uspomene blijedih pramenova

a posustajanje jednaci propasti

vatrena iluzija poprima svoj prvotni sjaj…

Nista si vise od ubojice snova u njedrima mi noseci proljece…






U studeni noci

pod plavetnilom nebeskih vatri

lezim zgrcena

na purpurnoj postelji dok mi

trnje crnih suncokreta

probada plamen duge

sjajniji nego ikad.

Pjev Bozice i svirka zvijezda

stvaraju bozanstvenu uspavanku budenja,

ispunjavajuci me barsunastim laticama

vjesnika proljeca.

Mirisi gorki iz kristalnog kotla

poprimaju slatkaste note blazenstva,

milujuci oci vlazne

koje polako se otvaraju

ne posustajuci pred bolom prvih treptaja a

kapljice natopljene intenzivnoscu postojanja

tvore bodez od ebanovine

pokraj moga uzglavlja.

Krhko mi tijelo budi se iz stoljetnog sna

suprostavljajuci se vihorima ledenih vjetrova

listajuci stranice knjige sjena.

Dižem se i ispijam sokove besmrtnosti

iz kaleza svijesti,

te pridruzujem siluetama iz tame svjetlosti

u vjecnome plesu svete istine.






Bezbozna svijetlost rada se iz klicaja

barokne poeme novoga doba...

A samo jedan ratnik gubi se

u grotesknim zidinama napustenoga...






Jedan pogled,

jedan osmjeh,

jedan poljubac

Bili su sasvim dovoljni da me ucinis svojom...






Probudih se jedne noci,

ogledah oko sebe,

sama u tmini, sama bez tebe...

Prisjetih se trenutaka srece,

kakva sam bila tada a kakva sam

vlastitom krivnjom sada.

Sute potekose,

pomislih «Ne mogu vise...»

Tuge me svladahu i u meni zavladahu

Jer postah svjesna cinjenice da te izgubih.




Mjedena svilo prospavanih dana

U svoj raskosi proplakanih noci,

Kada je jedina misao bila na vjecni pocinak poci.

Oh gozbe tvoje, stolova prepunih nada i snova.

Svakim zalogajem sam sve vise tonula,

Svakim gutljajem tiho nestajala.

U vlastitu vrisku izgubljena,

Vise truplo nego bice,

lijes si kovala.

Da u tom trenu izdahnem sudba mi nije bila,

Vec da se na bojno polje vinem

i da nastavim rat

iako sam bitku izgubila.





SIN...

I was so lost…
Thought life has no sense…
Terrified …
Standing on the death fence…
Oh my Diablo!
So much pain, torture…
I was definitely on the wrong lane…
In embrace of chaos …
Misery…
I was totally insane…
But then you came…
And wiped my tears…
Chased away the anguish …
And all my fears…
I’m going to hell…
But I don’t care…
I belong there…
Burn for eternity…
That’s my future…
And you’re coming with me…
Cause we are together in this sin…
You can’t deny it...
Oh, so wicked!
We are deep inside it…
Now you’re mine …
And I’m yours…
We crossed the line…
And there’s no way back…
I love you…
You’re my heroin…
Evil… nasty… and ohhh… so wrong…
And I can’t stand this damn loneliness anymore…
I want your lips on mine…
Your skin on mine…
I want to slit your veins…
And drink your blood…
I want to feel you inside me…
Can’t you see?
Desire in my eyes…
In my body….
These words are not some freaking lies…
We are captured together…
In claws of sin…
Chains of pleasure…
Forever…


Pred svijetloscu,

skrivena krvlju majcine utrobe,

lizem ti s usana posljednju kap otrova.

Borba za opstanak u cvatu brsljana

uz dodire koprivina lista,

navjesta...da tvoja sam nevjesta...



Jedan pogled,

jedan osmjeh,

jedan poljubac

Bili su sasvim dovoljni da me ucinis svojom...




Proslost gospodnje tame

u samoj srzi surova ,

budi gnjev kutka,

sesira vjesticjeg.

13. vrata ostala su nijema

na vapaje poklanih grlica...




Vrijeme prolazi...A mi? Mi ostajemo samo ljusture koje samo podsjecaju na ono sto smo nekada bili...




Godine varljivih spoznaja,

budne u oku tisine.

Trgajuci izmrcvarene rane

ne stedeci niti dah

niti dim cigarete.

Jos jedan ritam,smjesak

i jedna posljednja rijec euforije

dovode do spoznaje,

da samo sam dijete

na tronu praha bijela

izvijajuci se u ekstazi ludila.



Prinosim ti zrtvu

treptecih svetkovina,

prinosim ti sebe

potpunu i niciju,

I biserne suze potekle

pahuljastim njedrima

svetih spisa.

Jer neznalica ljubi te.

Ali, zar ne?

I udah je igra,

i plod je kulisa...

Gotovo da znam...